Razgovor s povodom: Profesorica Mirela Čuvalo o manifestaciji "Mjesec hrvatskog jezika"

Napisao/la  Antonela Marinović Musa / Dnevni list
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Od 2014. godine u Hrvatskoj se održava manifestacija Mjesec hrvatskog jezika.

 

Početni datum je 21. veljače, Međunarodni dan materinskog jezika, dok je završni datum 17. ožujka, dan na koji je 1967. godine objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Kako bismo podsjetili na njegovu važnost, kao čuvara našeg kulturnog naslijeđa, razgovarali smo s Mirelom Čuvalo, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti u ljubuškoj Gimnaziji.

Recite nam, kao profesorica s dugogodišnjim iskustvom, zašto je važno učiti materinski jezik?

Možda je to najljepše objasnio Petar Preradović: „Po jeziku dok te bude i glavom će tebe biti.“

Materinski jezik dio je identiteta, naše osobnosti i kulture. Učeći i čuvajući svoj jezik mi čuvamo svoju povijest, posebnost i prepoznatljivost, a tako i sebe. Naša prva sjećanja, uspomene, naše misli i osjećaji pohranjeni su u jeziku, prvom s kojim smo se susreli i kojeg smo učili oponašajući svoje najbliže - zato ga i nazivamo materinskim.

Učenje materinskog jezika u školi dio je opće kulture, proces opismenjavanja i upoznavanja književnosti svog i drugih naroda. Nitko nije rođen sa znanjem jezika, zato je potrebno učiti pravila i norme standardnog jezika. Ako dobro i sustavno pratimo nastavu materinskog jezika, iz škole ćemo izići pismeni, načitani, rječiti i duhovno bogati, a lakše ćemo ovladati i drugim jezicima i komunicirati s različitim sugovornicima, lakše ćemo učiti i razumjeti druge predmete i ostvariti se na svim poljima, ukratko - bit ćemo obrazovani i svjesni sebe i svog identiteta.

Na koji način roditelji mogu potaknuti djecu na učenje materinskog jezika?

Učenje materinskog jezika u počecima je spontano, kroz prva tepanja, dječje pjesmice i brojalice, prve slikovnice, igre s glasovima i slovima. Djeca trebaju odrastati i odrastaju uz sve pojavnosti materinskog jezika - od usmene tradicije do pisane riječi. Problem nastaje kad spontano učenje preraste u obvezu. Moramo pokušati djecu „zaljubiti“ u slova i riječi, a to je danas sve teže. Lijepo je ako djeca vide knjige u svom životnom prostoru, ako vide kako njihova obitelj čita, ako odlaze u knjižnicu ili na predstavu. Ne treba im servirati gotova rješenja, skraćene tekstove, negativno komentirati zadane lektire, hvaliti se svojim nečitanjem. Roditelji mogu čitati djeci, čitati s djecom, slušati njihove recitacije, komentirati likove, filmove, stripove, pjesme, predstave i tako razvijati kritičko mišljenje i osjećaj za ljepotu riječi... Nije lako današnjim roditeljima razviti i očuvati vrijednosti materinskog jezika i lijepe riječi kraj toliko novih medija i napadnih neobičnih sadržaja koji nas okružuju... Roditelji bi prvi trebali objasniti djeci da je njihov jezik dio njih zauvijek i svugdje i da je ipak vrlo važno kako govore i pišu.

Hrvatski jezik se „bori“ s mnogim stranim riječima koje nerijetko prihvaćamo i koristimo u govoru. Trebamo li ih izbjegavati?

Hrvatski jezik je živ, dakle u svakodnevnoj uporabi i dodiru s drugim jezicima. On je naše sredstvo komunikacije, služi potrebama vremena i društva. Naravno da će ga neke strane riječi obogatiti i posegnut ćemo za njima ako ne posjedujemo prikladnu hrvatsku riječ i to nije problem, to je dobro i poželjno rješenje. Postoji velik broj riječi u uporabi za koje mi nikad ne bismo rekli da su stranog podrijetla. Problem je velik utjecaj engleskog jezika koji olako i nevjerojatno brzo ulazi u medijski i kulturni prostor, u nazive pojava, događaja, u svakodnevnu uporabu. Anglizmi osvajaju prostor koji pripada postojećim hrvatskim riječima. To bismo trebali izbjegavati i sprječavati, osobito u službenoj komunikaciji. Ja nemam dojam da smo u tom uspješni i trebalo bi poraditi na medijskoj kulturi javnih servisa, radija, televizije, portala.

Danas se nekako zamjera jezično čistunstvo, osobito ako se sugerira pogreška, a prihvaćaju se olako tuđe iskrivljene i često pogrešno tumačene riječi i oblici riječi. Očito je to globalizacijska moda koja zanemaruje činjenicu kako jezik umire gubeći svoje izvorne riječi. Hoćemo li to dopustiti?

S kakvim primjerima se susrećete u praksi?

U praksi nastojim osvijestiti pravogovor, pravopis i purizam u jeziku, a pogreške znaju biti prilično živopisne - od pisanja negacije uz glagol, preko uporabe konstrukcije „da li“ ili još gore „dali“, konstrukcije da uz prezent, srbizama, anglizama, primjene pravila engleskog pravopisa (primjerice: znaci navoda) do sasvim novih riječi, skovanih taj tren za potrebe teksta ili komunikacije, recimo riječi s engleskim korijenom i hrvatskim sufiksima i sličnih primjera. Iznenađujem se i pozitivno i negativno, ali mi bar nije dosadno. Ponekad mi se plače od prizora, a ponekad se smijem zajedno s učenicima.

Svjedočimo veliku broju anglizama i skraćenica u njihovoj neformalnoj komunikaciji, primjerice u pisanim porukama. Pravopisni znakovi, veliko i malo slovo, dijakritički znakovi, puni oblici riječi gotovo ne postoje. To se može djelomično pripisati opuštenosti neformalne komunikacije, ali mislim da je problem ipak veći i širi od tog. Naše bake i djedovi ne bi napisali pismo bez truda i promišljanja o njegovu smislu, urednosti i jasnoći... ma koliko im nedostajalo formalno obrazovanje. Danas se to nameće kao nešto nevažno i suvišno.

Jeste li zadovoljni znanjem učenika ljubuške Gimnazije i njihovim poznavanjem hrvatskog jezika?

Sad bi moji učenici rekli: „Ona Vam nikad nije zadovoljna.“ Osvrćući se unatrag moram teška srca priznati kako sve teže dolazimo do željenih rezultata. Istina, gradivo je kompleksno i zahtjevno, ali učenici općenito imaju sve manje volje uložiti napor u kontinuiran rad, pisani radovi su skromniji, usmeno izlaganje sažetije, čitanje lektira sve teže. Dolaze nove generacije koje imaju drukčije interese i manje koncentracije, a nažalost i dostupnija brza tuđa rješenja na internetu. Unatoč svemu još uvijek je konačan rezultat više nego prosječan o čemu svjedoče rezultati prijamnih ispita i Državne mature jer naši gimnazijalci redom upisuju željene fakultete uz izvrsne rezultate. Naravno, uvijek može bolje, ali ne mogu reći da sam nezadovoljna. Možda bi trebalo razmisliti o reviziji Plana i programa i pristupa nastavi, ali to je vrlo kompleksno i osjetljivo područje i zahtjeva dugotrajnu reformu.

U svakodnevnoj komunikaciji često upotrebljavamo žargonizme. Koje su pozitivne, a koje negativne strane žargona?

Žargon ili sleng jedna je od jezičnih pojavnosti, idioma, koja obogaćuje jezik. Žargon je pravo bogatstvo u svakodnevnu govoru, neformalnu druženju s prijateljima i obitelji. Ništa ne može tako živopisno predočiti situaciju, atmosferu, dojmove i raspoloženja kao žargon zajednički određenoj skupini ljudi. Neke od najljepših i najčitanijih knjiga pisane su na žargonu. Treba ga proučavati, njegovati i razvijati. Isto vrijedi za narječja, zavičajni govor, lokalizme i fraze specifične za neki kraj. Naša štokavska ikavica vrlo je živopisna, metaforična i slikovita u tom kontekstu. Njezino poznavanje, očuvanje i uporaba čuva i definira naš identitet i mentalitet. Ero.gag je pozitivan primjer koji našeg zavičajni govor i njegovu frazeologiju u modernim medijima promovira na dostupan i zanimljiv način. Dobar primjer razlikovanja žargonizama od standardnog govora je izrada njihova popisa i fraza na satu izborne nastave - zabavno je, poučno i osvještava slojevitost i bogatstvo našeg jezika. S druge strane, nije dobro ni potrebno unositi žargonizme, a ni zavičajni govor u komunikaciju kad je ona službena, poslovna, ozbiljna. To ostavlja loš dojam o govorniku, a i jeziku, u konačnici može dovesti i do nesporazuma. Kako nam se to ne bi događalo, jezik moramo rabiti osviješteno, a da bismo to mogli, moramo sustavno učiti standardni jezik i poštovati njegova pravila.

Hrvatskom jeziku se, nažalost, ne poklanja dovoljno pažnje. Mediji nam svakodnevno serviraju polupismene tekstove, iskrivljene i nepravilne govore, što je suprotno tezi da upravo jezik medija većina primatelja informacija smatra jezično uzornim. Kako to komentirate?

Čudim se, ne shvaćam i često ne vjerujem svojim očima i ušima. Nažalost, postala je važnija senzacionalna vijest i bombastičan naslov, nego način na koji će ona biti priopćena ili sadržaj teksta, a pravila standardnog jezika se zanemaruju. Ne mogu shvatiti zašto se medijska pismenost tako urušila, osobito s obzirom na dostupnost jezičnih savjetnika. Do točnih informacija može se doći jednim klikom miša. Pitam se gdje su lektori. Nažalost, ni veliku broju čitatelja jezik i pravopis u nekom tekstu nisu važni i čuđenje izazovu oni koji ukažu na te pogreške. Točno je da je jezik medija uzor čitateljima, htjeli oni to ili ne, jer ti pogrešni oblici koji se ponavljaju postanu općeprihvaćeni i uobičajeni. S učenicima sam na izbornoj nastavi prikupljala takve naslove, zanimljive, smiješne i čudne pogreške. Svašta smo naučili i doznali analizirajući članke (spavaČica košta 60 kuna, kuČa je obiteljska, a novac ukraden iz BAKOmata, atomosfera EKSAlirala... u sve smo izrazili sumLJu...).

Je li hrvatski jezik potcijenjen u obrazovnom sustavu? Kako biste vi uredili satnicu učenja hrvatskog jezika?

Hrvatski jezik u općoj gimnaziji učenici imaju četiri puta tjedno i teško ga je zanemariti s obzirom na broj sati, nastavnih jedinica, širinu i raznovrsnost gradiva, a i s obzirom na Državnu maturu i prijamne ispite koji ih čekaju. Ne bih rekla da je potcijenjen, ali moglo bi se reći da je potcijenjen obrazovni sustav u odnosu na neka prošla vremena pa u tom kontekstu i ovaj predmet.

S kolegama često razgovaram o opterećenosti programa koji je napisan za 5 sati materinskog jezika tjedno, a imamo 4 sata u okviru kojih obrađujemo i bosanskohercegovačku književnost koje u hrvatskom Planu nema, a po kojem je rađen naš Plan i program. Osim toga radi se nastava jezika, lektira i izražavanje što ovaj predmet čini vrlo kompleksnim i zahtjeva raznovrsnost pristupa s obje strane (i učenika i profesora). Možda bi nam olakšalo razdvajanje jezika i književnosti na dva predmeta i povećanje satnice, ali s obzirom na gimnazijski broj predmeta i tjednu normu sati, to se ne može provesti.

Pročitano 174 puta